Negdje usred ničega, gdje se sunce bez imalo stida objesilo na nebo poput žute frizbije, a oblaci izgledaju kao da su ispuhani iz prevelikog balona od sapunice, prostire se krajolik koji ni sam ne zna zašto postoji. Zeleni brežuljci valjaju se jedan preko drugoga, kao da se međusobno pokušavaju zagrliti, ali nemaju ruke pa to rade tijelom. U prvom planu nalazi se cesta – duga, ravna, s bijelim crtama koje više nalikuju šavovima na hlačama nego ozbiljnim prometnim oznakama. Nikog nema na vidiku, niti auta, niti bicikla, niti one dosadne muhe koja ti ulazi u auto kad staneš na odmorištu. Sve izgleda prečisto da bi bilo stvarno, kao da je netko očistio prirodu sredstvom za suđe. Ukratko, to je ona vrsta mjesta gdje bi stao da se ispiškiš usred puta jer znaš da te nitko neće vidjeti, ali bi onda naišao kamion baš kad zakopčavaš hlače. Takvo je to mjesto.